Mislim da pitanje treba da se preformuliše u Da li postoji zajednički jezik mladih? Previše je ambiciozno generalizovati da postoji jedan univerzalan sistem komunikacije razvijen isključivo unutar grupe ljudi koji se definišu kao mladi, ali ako bismo i zanemarili taj nivo objektivnosti, nemoguće je isključiti faktore koji bi uticali na funkcionalnost međusobne razumljivosti unutar jednog takvog sistema.

Ako se pojam jezik mladih svede samo na način izražavanja, odašiljanja poruke, čak ni u tom slučaju ne bi moglo da se primjeni uopštavanje jer kontekst unutar kojeg se formiraju interesi, mišljenja, stavovi i iskustvo neizbježno utiču na individualni izraz.

Moji radovi produkti su mog života, onog što lično ili indirektno doživim. Uključujući sve što neki doživljaj čini jedinstvenim, od emocija koje se u specifičnom trenutku prožive do okruženja u kojem se u istom trenutku (ne)nađem, formiraju se uslovi za ideju koja se ponekad realizuje a ponekad ostane na papiru - ali iskalkulisanog puta do nekog rada sigurno nema.

Življenje. Življenje vlastitog života osnovni je izazov, a ujedno i sadržaj nastanka mojih radova.

Biti umjetnica dio je mog identiteta. Iako je umjetnost sastavni dio mog života i jedan od parametara

koji određuje način na koji ja živim, ja sam i dalje više od toga.

Zašto bi se uopšte bježalo od stvarnosti? Sve što jeste tu je, a ako nam se stvarnost ne dopada takva kakvu je lično doživljavamo onda treba da na nju utičemo, mijenjamo i poboljšavamo. Ili da naprosto mijenjamo percepciju i ugao posmatranja iste. U mojoj stvarnosti nalazi se sve što volim I sve što mi treba I nastojim da tragam za onim što mi nedostaje.

Biti otvoren za nova promišljanja već postojećih stavova, sagledavati stvarnost na sebi svojstven način, mijenjati sopstvene definicije i imati odvažnost zadiskurzivno ili praktično dijeljenje spoznaja sa drugima pogodna su osnova za opis osobe koja je konstruktivno inovativna.

Nastojim da živim u sadašnjem trenutku, da uživam u svemu što proživljavam. Planovi su samo vodilje prema kojim usmjeravam svoje interese, a I oni su promjenjivi.

Bezuslovna sloboda da izrazim svoje lične interese i podrška da se to ispoštuje kroz edukativne normative zasluga su mojih roditelja i vjerujem da je upravo to ogromno olakšanje i osnova koja je omogućila da ja budem ja.

Povlačeći paralelu između potencijalakoji posjeduju kulturno-umjetnički djelatnici i mogućnostima koje su im pružene od strane institucija i vlasti, generalno bi se moglo zaključiti jednom riječju da je scena naše regije nezavidna. Ono što odlikuje mlade stvaraoce s ovih prostora neizmjerna je hrabrost, istrajnost I adaptivnost koja ne bavi slijepom problematikom, nego se na sebi svojstven načim bori tvrdoglavom egzistencijom.

Uz to možemo dodatno biti srećni jer umjetnost nije teritorijalno ograničena I ponekad prilagođavajući se uslovima nastavlja da se stvara daleko od svog izvorišta njegujući iste vrijednosti ma gdje se rodila, svraćajući ‚kući‘ u posjete od izložbe do bijenala (smijeh!).

Ništa nije permanentno pa tako ni moji stavovi. Ne bih rekla da stvaralački proces mijenja moju  ličnost, nego se ja nastojim razvijati I neminovno je da se na taj način mijenja i moj stvaralački proces. Ponekad su promjene koje se dešavaju vremenom veoma suptilne, dok su ponekad opipljive do te mjere da sama preispitam stare ideje I iz njih se izrode nove. Stari radovi o kojima sam možda izmjenila mišljenje ostaju autentični, ali interpretacija istih evolvira zajedo sa mnom I nikad nije

statična.