U procesu sam kontinuiranog prihvatanja činjenice da ostavljam svoje porijeklo iza sebe s namjerom da istražim odgovarajuće načine prilagođavanja i suočavanja sa izazovima potpuno prihvaćenog života kao stranaca koji pridaje značaj vezanosti za vrijednosti porodičnog naslijeđa. Kako moj identitet transcendentira, hvatam fragmente tog iskustvenog procesa.
Saša Tatić (rođena 1991. u Banjoj Luci, Bosna i Hercegovina) živi i radi u Berlinu. U svom radu bavi se temom tradicionalno orijentisane svijesti o materijalnim i nematerijalnim vrijednostima, pripadnosti, porijeklu i naslijeđu, s namjerom ne da univerzalizuje, nego da potakne interpretacije koje vode opštem razumijevanju kroz istovremeno pobuđivanje kritičku svijesti. Diplomirala je na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci (BIH) 2014. godine i Magistrirala Umjetnost u javnom prostoru i nove umjetničke strategije na Bauhaus Univerzitetu kao stipendistica DAAD-a 2017. Saša Tatić dobitnica je nagrada, priznanja i stipendija u polju vizuelnih umjetnosti. Aktivno izlaže na brojnim regionalnim i međunarodnim izložbama, kao i festivalima. Jedna je od osnivača „Fully Funded Residencies“, umjetničkog udruženja za istraživanje i razmjenu znanja s fokusom na prikupljanje, arhiviranje i dijeljenje tendera za potpuno financirane rezidencije, nagrade, grantove i fondove za mobilnost.
Mislim da pitanje treba da se preformuliše u Da li postoji zajednički jezik mladih? Previše je ambiciozno generalizovati da postoji jedan univerzalan sistem komunikacije razvijen isključivo unutar grupe ljudi koji se definišu kao mladi, ali ako bismo i zanemarili taj nivo objektivnosti, nemoguće je isključiti faktore koji bi uticali na funkcionalnost međusobne razumljivosti unutar jednog takvog sistema.
Ako se pojam jezik mladih svede samo na način izražavanja, odašiljanja poruke, čak ni u tom slučaju ne bi moglo da se primjeni uopštavanje jer kontekst unutar kojeg se formiraju interesi, mišljenja, stavovi i iskustvo neizbježno utiču na individualni izraz.
Moji radovi produkti su mog života, onog što lično ili indirektno doživim. Uključujući sve što neki doživljaj čini jedinstvenim, od emocija koje se u specifičnom trenutku prožive do okruženja u kojem se u istom trenutku (ne)nađem, formiraju se uslovi za ideju koja se ponekad realizuje a ponekad ostane na papiru - ali iskalkulisanog puta do nekog rada sigurno nema.
Življenje. Življenje vlastitog života osnovni je izazov, a ujedno i sadržaj nastanka mojih radova.
Biti umjetnica dio je mog identiteta. Iako je umjetnost sastavni dio mog života i jedan od parametara
koji određuje način na koji ja živim, ja sam i dalje više od toga.
Zašto bi se uopšte bježalo od stvarnosti? Sve što jeste tu je, a ako nam se stvarnost ne dopada takva kakvu je lično doživljavamo onda treba da na nju utičemo, mijenjamo i poboljšavamo. Ili da naprosto mijenjamo percepciju i ugao posmatranja iste. U mojoj stvarnosti nalazi se sve što volim I sve što mi treba I nastojim da tragam za onim što mi nedostaje.
Biti otvoren za nova promišljanja već postojećih stavova, sagledavati stvarnost na sebi svojstven način, mijenjati sopstvene definicije i imati odvažnost zadiskurzivno ili praktično dijeljenje spoznaja sa drugima pogodna su osnova za opis osobe koja je konstruktivno inovativna.
Nastojim da živim u sadašnjem trenutku, da uživam u svemu što proživljavam. Planovi su samo vodilje prema kojim usmjeravam svoje interese, a I oni su promjenjivi.
Bezuslovna sloboda da izrazim svoje lične interese i podrška da se to ispoštuje kroz edukativne normative zasluga su mojih roditelja i vjerujem da je upravo to ogromno olakšanje i osnova koja je omogućila da ja budem ja.
Povlačeći paralelu između potencijalakoji posjeduju kulturno-umjetnički djelatnici i mogućnostima koje su im pružene od strane institucija i vlasti, generalno bi se moglo zaključiti jednom riječju da je scena naše regije nezavidna. Ono što odlikuje mlade stvaraoce s ovih prostora neizmjerna je hrabrost, istrajnost I adaptivnost koja ne bavi slijepom problematikom, nego se na sebi svojstven načim bori tvrdoglavom egzistencijom.
Uz to možemo dodatno biti srećni jer umjetnost nije teritorijalno ograničena I ponekad prilagođavajući se uslovima nastavlja da se stvara daleko od svog izvorišta njegujući iste vrijednosti ma gdje se rodila, svraćajući ‚kući‘ u posjete od izložbe do bijenala (smijeh!).
Ništa nije permanentno pa tako ni moji stavovi. Ne bih rekla da stvaralački proces mijenja moju ličnost, nego se ja nastojim razvijati I neminovno je da se na taj način mijenja i moj stvaralački proces. Ponekad su promjene koje se dešavaju vremenom veoma suptilne, dok su ponekad opipljive do te mjere da sama preispitam stare ideje I iz njih se izrode nove. Stari radovi o kojima sam možda izmjenila mišljenje ostaju autentični, ali interpretacija istih evolvira zajedo sa mnom I nikad nije
statična.