Sanja Ćopić je rođena 1992. u Beogradu, gde je završila master studije vajarstva na Fakultetu likovnih umetnosti u klasi Mrđana Bajića. Na prvoj godini studija dobila je nagradu za najbolji portret-skulpturu, a na poslednjoj nagradu „Perspektive“. Takođe, pobednica je konkursa za video umetnost „Telo kao režim“. Učestvovala na više od 30 grupnih i tri samostalne izložbe u zemlji i inostranstvu, a najskorije u Salonu muzeja savremene umetnosti na izložbi “Ženske priče” gde je izložila video performans “Standup comedy/Standup tragedy”. Bavi se istraživanjem pitanja identiteta, tela, sećanja, savremenih medija i života umetnika koji radi posao od 9 do 5 kroz video, performans i instalacije. Zanimaju je komunikacija, marketing, jezici, filantropija, lepota tužnih i ružnih stvari, moda, LGBT prava, liste i spiskovi, osećanja i istraživanje milion drugih stvari. Trenutno je na master programu iz oblasti Upravljanja ljudskim resursima, i izlaže na Oktobarskom salonu.
U ovom serijalu TikTok videa, umetnica pokušava da razume aktuelni problem zagađenja vazduha i ekoloških kriza u Srbiji i na Balkanu i paradoksalnih pokušaja vlasti da se sa njima nose. Ćopićeva koristi novi video format i jezik sa kojim nije vešta, kako bi svom toku misli dala estetiku 2021. godine i beznadežno pokušala da dostigne viralnost.
Meme kultura, mada moram priznati da mi sve više mladi persiraju u prolazu i da se ne osećam da imamo toliko zajednički jezik - baš sam postala pravi milenijalac koji ne razume genzere i raduje se stvarima kao što su nova sušilica za sudove i kiseljenje crvenog luka.
Moji radovi su više kao neke misli ili teme koje mi se dugo motaju po glavi, i vrlo često slučajno dobiju svoj format. Važno mi je to što sam zamislila da kažem, a sama produkcija ili način na koji ću to reći je uglavnom sporedan. Koristim sebe često i vrlo jeftine i dostupne materijale i medije. Često me prijateljica Ema tera da malo više razmislim o svojim radovima i da ih ne otaljam baš, pa sam joj zahvalna na tome, jer uglavnom stvari radim u poslednji čas, sa poslednjim atomima snage, i oslanjajući se na humor i šarm više nego na dobru egzekuciju. S druge strane, počele su da mi nedostaju neke stare "likovnjačke" aktivnosti, pa u projektu Ćopiranje u kojem oslikavam staru odeću biljnim i životinjskim motivima i dižem svest o održivoj modi, dolazi do izražaja strogost prema sebi i perfekcionizam, te su ti radovi dosta drugačiji od ove "prave" umetnosti koju radim.
Moji izazovi su uglavnom lični, a onda naravno uokvireni društvenim. Zbog tendencije da svima udovoljavam i ne slušam sebe i svoje potrebe, izazov je da uopšte napravim vreme za umetnost u svom životu, kao i da ne prioretizujem svoju zamisao u odnosu na logističke izazove. Uvek je izazov i blam - sve što radim je uvek blamantno za mene, ali se kroz to i treniram da postajem manje osetljivija na tu vrstu neprijatnosti.
Pa mislim da jesam ali mi je uvek čudno da prvo to pomislim o sebi jer pored umetnosti imam paralelni posao od 9 do 5 koji volim, od kog živim i zarađujem, i te dve karijere za sada mirno koegzistiraju, jedino mi LinkedIn profil deluje nefokusirano.
Na žalost i na sreću - društvene mreže. Ne dozvoljavam sebi dovoljno da budem sama sa sobom i svojim mislima, pa često završim na društvenim mrežama skrolujući satima, dok ne zaspim. Na sreću jer stvarno ima i predivnog sadržaja na njima, pa stalno nešto novo otkrivam i učim i hranim radoznalost - i kao što se iz mog rada može videti, u poslednje vreme ta opsesija je TikTok, ali ni Instagram ne zapostavljm.
Uh, teško pitanje, i mnogo više ga vezujem za svoj regularni posao nego za umetnost. Sposobnost da povezujemo iskustva iz različitih oblasti u nova rešenja u oblasti u kojoj smo.
Nažalost još ne, htela sam u januaru da napravim vision board ali nikako da ga zalepim na zid, pa verovatno zato još nisam stigla do tih ciljeva. Šalu na stranu, volela bih da me odvede malo u inostranstvo, ali ako može dostojanstveno nekako. Bilo bi mi super da stignem na neka fensi mesta sa ovako nepostojećim sredstvima, uslovima i jeftinim radovima (u produkcijskom smislu).
Pa mislim da sam od kad znam za sebe radila nešto što ima veze sa umetnošću i modom, ali ono što je svakako bio prelomni trenutak za odluku da upišem umetnost, a ne medicinu ili jezike, jesu bile pripreme za akademiju kod Vojislava Klačara.
Jao ovako sa daljine mi deluje fino i živahno - nažalost, ne pratim je dovoljno i nemam neki osećaj da joj pripadam uprkos faktičkom stanju.
Suočava me sa mojim bagovima, fantazijama i mehanizmima na jedan javan način, pa me razgolićuje samoj sebi. Način na koji pravim radove je veliko učenje o meni samoj, ali i sam sadržaj je uvek introspektivan.