Nit koja povezuje celokupan rad Sandre Lakićević je neprestani sukob ličnog i univerzalnog, zapamćenog i zaboravljenog, napisanog i izbrisanog. To se možda najbolje oslikava u činu ‘brisanja’ kao konceptualnog elementa koji se često ponavlja u njenoj praksi. Odbacujući nekadašnji narativ, ona istražuje u kojoj meri naša sećanja i prošli narativi formiraju našu sadašnju percepciju, kao i našu percepciju sadašnjosti. Njen stvaralački proces definisan je ponavljanjem koje se javlja u različitim formama, od umetnikovih knjiga, preko performansa i video instalacija, do tekstilne umetnosti.