Back to top

Romana Pehar

Polazeći od pitanja šta vidim kada posmatram određeni prostor, analiziram prvenstveno vizuelne, ali i teoretske aspekte mogućnosti preobražaja prostora.  Koncept stvaranja prostora ni iz čega mi je posebno zanimljiv u domenu digitalnog, zato što i mi sami kada stvaramo mentalnu sliku prostora, dopunjavamo je informacijama pohranjenim negdje u podsvijesti, kao što softver može iz ograničenog skupa informacija da stvori novi sadržaj. Tu, naravno, moramo razlučiti pojam prostora kao fizičke lokacije, i subjektivnog iskustva prostora (mentalnog, virtuelnog, imaginarnog, odsanjanog, itd). U mojim radovima se prepliću oba, sa posebnim naglaskom na vizuelni aspekt prostora koji generiše sama slika ili video rad.

Romana Pehar (1992, Kotor, Crna Gora) završila je osnovne i specijalističke studije slikarstva na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Trenutno je magistrantkinja slikarstva na Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani. U toku osnovnih studija dva semestra je provela na razmjeni na Humbolt državnom univerzitetu, Kalifornija, SAD, a u toku magistarskih jedan semestar na Akademiji za umjetnost, arhitekturu i dizajn u Pragu, Češka. Imala je četiri samostalne i više grupnih izložbi (Crna Gora, Slovenija, Srbija, Austrija, Portugalija, Češka, Sjeverna Makedonija).

 

 

Intervju

Šta je za tebe zajednički jezik mladih?

Jezik je formalni sistem, a pitanje je da li ono što je zajedničko mladima može biti sistematično, ili su tu raznolikosti prevelike da bi se pojednostavile i generalizovale. U svakom slučaju, ako taj zajednički jezik postoji, on je digitalan, kriptovan, pikturalan, mimetičan ili meme-tičan, izolovan, snimljen kao glasovna/video poruka, otkucan, izguglan, simboličan, zbunjujući...

Kako izgleda proces nastanka jednog tvog rada?

Radovi nastaju oko nekih situacija u prostoru, uglavnom nagomilavanjem materijala i onda žive u limbu koje po potrebi rasplićem i pretačem u određene koncepte, skice. U posljednje vrijeme nijedan rad zapravo ne završavam dok ne dođe do izložbe, a neke transformišem i nakon toga. 



Koji su izazovi stvaranja umetnosti onakvom kakvom je ti stvaraš?

Shvatanje umjetnosti previše ozbiljno, ili  potpuno neozbiljno.

Da li si ti umetnik/ca i šta za tebe predstavlja ta reč?

To još uvijek ne znam.

Koji je tvoj beg od stvarnosti? Imaš li uopšte potrebu za begom?

Ne postoji bijeg od stvarnosti, samo bijeg od obaveza. U tom smislu, maženje i more, plivanje i putovanja, i ultimativno- spavanje.

Šta za tebe znači biti inovativan?

Inovativnost je teško primjetiti i kao takvu prepoznati u trenutku dok nastaje. Potrebno je da prođe vremena da bi se inovatnivnost mogla razlučiti. Meni je najbitnije da to što radim djeluje svježe i živahno u trenutku nastajanja, a da opet ima neku nelagodu nepoznatog. To su često dobri signali da je nešto inovativno.

Imaš li plan za budućnost? Gde tvoja umetnička praksa može da te odvede?

Nisam sigurna da neko krajnje idealno ishodište uopšte postoji. Imam tendencije da volim da studiram, tako da upisivanje još jednom mastera ili doktorskih studija nije isključeno.

Šta je najviše uticalo na tebe da postaneš ono što si sada / da se baviš time čime se baviš?

Stres.

Kako bi opisao/la mladu srpsku kulturno-umetničku scenu?

Oduševljava me alternativna scena i jako dobri izlagački prostori. Rastužuje me što iako ima jako puno zanimljivih projekata i individualnih iskoraka, sve leži na talasima ličnog entuzijazma, bez veće podrške institucija.

Na koji način te tvoj idejni i stvaralački proces oblikuje i/ili menja kao ličnost, da li uopšte?

Naravno da me mijenja, moj stvaralački proces varira između terapije i mučenja.