Kemil Bekteši
Ja sam akademski slikar, ali se pored slikarstva interesujem za savremene metode umjetničke prakse. Svoje umjetničko stvaralaštvo opisujem kao multimedijalno. Često reagujem u medijima instalacije, objekta i u javnom prostoru, te se u svojim radovima interesujem za socijalno angažovane tematike. Govorim o sadašnjosti, koja je destilat prošlosti, o našoj historiji i kulturi, te kako se one percipiraju i tretiraju u okviru te sadašnjice.
Kemil Bekteši rođen je 1. jula 1997. u Beogradu, gdje je započeo osnovno obrazovanje i završio ga u Sarajevu. U Sarajevu je pohađao Srednju školu primijenjene umjetnosti na odsjeku za slikarstvo u klasi prof. Nevenka Ilić Georgijević. Po završetku umjetničke škole upisuje slikarski odsjek u klasi prof. Amera Bakšića na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Jedan semestar studija proveo je u Portugalu, gdje proučava suvremenu umjetnost u klasi prof. Domingos Loureira na Akademiji u Portu. Posebnu pažnju posvećuje slikarskoj tehnologiji, pa je 2020. diplomirao pod mentorstvom likovnog tehnologa prof. Đenita Kuštrić. Proglašen je najboljim studentom odsjeka za slikarstvo i nominovan za godišnju nagradu „Alija Kučukalić“. Po završetku prvog ciklusa studija, 2020. godine, upisao je master studije na odsjeku za slikarstvo, koji trenutno pohađa. Pored slikarstva, interesuje se za savremene metode umjetničke prakse, pa svoje umjetničko stvaralaštvo opisuje kao multimedijalno. U 2020. godini postaje finalista za nagradu ZVONO (YVAA, Young Artist Visual Award).
Šta je za tebe zajednički jezik mladih?
Za mene zajednički jezik mladih je uvijek ostao ono što je i bio ne tako davno. Međusobno razumijevanje ili razumevanje.
#tb bratstvo i jedinstvo.
Kako izgleda proces nastanka jednog tvog rada?
Uvijek je drugačiji i zavisi o kojem radu je riječ. Ono što je možda zajednički proces u svim mojim radovima jeste pattern koji nekako prelazi tri etape: prva je sama ideja, druga opsesija tom idejom, a treća, ujedno i najduža je dosta razmišljanja o ideji. Treća je možda i najvažnija, jer je najbliža završnici, a tu dolazi do pročišćavanja samog koncepta.
Koji su izazovi stvaranja umetnosti onakvom kakvom je ti stvaraš?
Izazovi su uvijek oni produkcijskog tipa, budžet je nažalost uvijek jedan od njih, a moje ideje i budžeti nikada ne žive u istom univerzumu. Prostor za rad mi postaje sve važniji, pa mi kuća postaje studio, a prestaje biti kuća. Pored toga, izazovi su i ostvarivanje javnog prostora i borba za istim, s tim da sve više počinjem reagovati i komunicirati u javnom prostoru.
Da li si ti umetnik/ca i šta za tebe predstavlja ta reč?
Nekako uvijek zastanem kada krenem odgovoriti na to pitanje, jer se sjetim Michelangela Buonarrotija koji je u u svojoj 87. godini rekao da “još uvijek uči”, pa odogovor na to pitanje, kao i uovom slučaju, izbjegavam.
Koji je tvoj beg od stvarnosti? Imaš li uopšte potrebu za begom?
Trudim se da ne bježim od stvarnosti i budem psihički prisutan. Stvarnost zauzima veliki dio moje umjetničke prakse.
Šta za tebe znači biti inovativan?
Za mene inovativan znači biti hrabar, kreativan i biti nekonvencionalan.
Imaš li plan za budućnost? Gde tvoja umetnička praksa može da te odvede?
Planiram isključivo blisku budućnost. Prednost uvijek dajem sadašnjosti. Imam osjećaj da me moja umjetnička praksa može odvesti svugdje ili nigdje. Vrijeme će pokazati, a ja se nadam najboljem.
Šta je najviše uticalo na tebe da postaneš ono što si sada / da se baviš time čime se baviš?
Još uvijek nisam pronašao odgovor na to pitanje, ali aktivno tragam za njim.
Kako bi opisao/la mladu srpsku kulturno-umetničku scenu?
Opisao bi je kao aktivnom i preporođenom.
Na koji način te tvoj idejni i stvaralački proces oblikuje i/ili menja kao ličnost, da li uopšte?
Moji radovi i ja smo gotovo uvijek usko povezani, pa smo u mojoj glavi neodvojivi. Utičemo jedno na drugo uzajamno i nesebično, ja svojoj umjetnosti dajem čitavog sebe, a ona mi uzvraća.