Pri izvedbi rada pomogao Miloš Pilić
Umetnica postavlja pitanje zajedničkog jezika koje je istovremeno i nužno pitanje neophodnih tišina. Svojim radom problematizuje i naoružano pristupa ovoj aparaturi koja proizvodi odvojenost u bliskosti. Porodica, određena kao glavno polje bliskosti, međutim takođe ispunjava i funkciju izolacije–confinement-a. Audio-vizuelnim radom svakodnevne prakse koje čine ovu izolaciju, zatvorenost i integraciju mogućom umetnica čini stranim. Svakodnevne fraze prisutne u porodici poput: „Ko zna zašto je sve to dobro.“, „Pola Srbije slavi, pola ide na slavu.“ i njima slične, umetnica želi da kroz disonantnost, artikuliše kao svakodnevne varvarizme koji i jesu. Igrom disonance auditivnog i vizuelnog primenjene na nađene i autorske snimke želi da varvarstvo svakodnevnog učini stranim i monstruoznim. Okvir zajedničkog jezika ispunjen je tišinama, bukom i prekidima – kakav on jedino može i biti. Buku protiv razumljivog, tišinu protiv izrecivog, prekid protiv toka.