Back to top

Sandra Lakićević

Nit koja povezuje celokupan rad Sandre Lakićević je neprestani sukob ličnog i univerzalnog, zapamćenog i zaboravljenog, napisanog i izbrisanog. To se možda najbolje oslikava u činu ‘brisanja’ kao konceptualnog elementa koji se često ponavlja u njenoj praksi. Odbacujući nekadašnji narativ, ona istražuje u kojoj meri naša sećanja i prošli narativi formiraju našu sadašnju percepciju, kao i našu percepciju sadašnjosti. Njen stvaralački proces definisan je ponavljanjem koje se javlja u različitim formama, od umetnikovih knjiga, preko performansa i video instalacija, do tekstilne umetnosti.

Sandra Lakićević (1990, Kraljevo, Serbia) completed her Bachelor and Master studies at the Painting Department of the Faculty of Fine Arts in Belgrade in 2015. She went on to study at the international Master in Visual Arts at the LUCA School of Arts in Brussels, which she completed in 2019. Since 2015, she has been living and working in Belgium and is actively exhibiting at home and abroad. She was a finalist of the Dimitrije Bašičević Mangelos Award for 2020.

What is the language in common for the young people today?

Verujem da je to vizualni jezik, mesto spoznaje i organizacije naših razlika. 

What does the process of making one of your pieces look like?

Sam proces koji je u osnovi performativan mi je često važniji od rezultata. Ta performativnost često je svedena na ponavljanje neke trivijalne radnje koji razumem kao samo moj, jedinstven instrument koji mi pomaže da razumem vreme.

Which challenges have you faced while making art as you know it?

Pre svega vreme, u svakom smislu te reči, razumevanje koncepta vremena, prošlo vreme, sadašnje vreme, utrošeno vreme, izgubljeno vreme, vreme koje nemam, vreme koje bih želela da imam.

Do you consider yourself an artist, and what does that word mean to you?

Ne razmišljam o tome.

What is your escape from reality? Do you even have a need to escape from something?

Moj rad. Pomaže mi da zastanem, usporim. 

What does the word innovative mean to you?

Meni lično ne znači mnogo. Moj napor nije usmeren na stvaranje novog, već na uspostavljanje odnosa prema prošlosti, kako ličnoj, tako i kolektivnoj. Ovim pitanjem podsetili ste me na Grojsovu knjigu “On the New” koja već dugo stoji na mojoj listi nepročitanih knjiga. Verovatno to najviše govori koliko je pitanje novog visoko na listi mojih prioriteta. 🙂

Do you have a plan for the future? Where can your artistic practice take you?

Dugoročan plan nemam, stvari idu svojim tokom i zadovoljna sam što je tako. Mislim da je veštački i gotovo nemoguće praviti neki dugoročan plan u umetnosti. Vrata se otvaraju i zatvaraju svakodnevno.

What made the biggest influence on you to become what you are today and do what you do now?

Mislim da je to kombinacija mnogo različitih faktora, odluka, životnih prilika.

How would you describe Serbian (Balkan or European-depends on where you live and work) contemporary cultural scene?

Sjajni umetnici u ne tako sjajnim okolnostima. 

In which way does your creative process shape you or changes you as a person, if it does at all?

Čini mi se da su to dve neodvojive stvari. Jedno bez drugog ne može. Moj stvaralački proces je uslovljen besomučnim ponavljanjem što na mene ima meditativno dejstvo. Vidim ga kao ličnu potrebu, dok bi možda nekom drugom tako nešto bilo izuzetno dosadno i naporno.